Panični napad dolazi iznenada često bez ikakvog vidljivog povoda. Može se doživjeti u tramvaju, u trgovini, na poslu ili na kafi s prijateljima. Osobi počinje snažno da lupa srce. Tu su i nedostatak zraka i osjećaj trnjenja u rukama, koje se tada nerijetko i znoje. Česta je i vrtoglavica. Uz sve ovo dolazi osjećaj da je smrt tu, sasvim blizu. Mnogi su ubijeđeni da imaju srčani infarkt, da gube razum ili da će se onesvijestiti. Zato je dobro da ljekar prvo isključi tjelesni uzrok. Želim naglasiti da se ovo nužno ne procjenjuje kroz detaljne tjelesne preglede i laboratorijske nalaze. Iskusan psihijatar i psihoterapeut veoma često prepoznaje panične napade kao psihološki iskaz nečeg što toj osobi ostaje skriveno. Tada vrijedi pogledati šta se dešava ispod površine što se radi upravo u psihoanalitičkoj psihoterapiji. Napad najčešće traje kratko, od dvije, tri minute do desetak. Ali onome ko ga proživljava čini se kao vječnost.
Kada se napadi ponavljaju i kada osoba počne živjeti u strahu od sljedećeg, govorimo o paničnom poremećaju. U preko dvije decenije rada kao psihijatar i psihoanalitički psihoterapeut srećem ga ne tako rijetko, i to kod ljudi koji su do tada bili uspješni i samostalni.
Kada tijelo „kaže” da umirete
Ono što panični napad čini toliko teškim je raskorak koji se tada dešava u čovjeku. Na jednom nivou osoba zna da neće umrijeti ili izgubiti razum. Istovremeno duboko vjeruje da umire, da će poludjeti ili se onesvijestiti. Što su tjelesni simptomi jači, to je ubjeđenje veće. Um svaki otkucaj srca prevodi u poruku da je katastrofa neizbježna. Zato dobronamjerno „smiri se, nije ti ništa” u tom trenutku najčešće nije od velike pomoći.
Strah od straha
Nakon prvog napada čovjek nerijetko počinje osluškivati svoje tijelo. Ubrzan puls ili bol u grudima postaju znak opasnosti. Činjenica da je osoba sve prethodne napade preživjela, a da nije izgubila razum niti umrla, pri tome gotovo da ne pomaže.
Nerijetko i sama pomisao na panični napad postaje okidač. Osoba čak može početi izbjegavati mjesta na kojima ga je doživjela, misleći da specifična situacija ili okruženje dovode do paničnog napada, a ne da se uzrok krije u njoj samoj.
Šta je ispod panike
Blaga anksioznost je, u svom zdravom obliku, unutrašnji signal koji nas upozorava da se nešto dešava i zapravo treba da nam pomogne da se na vrijeme snađemo. U psihoanalizi to nazivamo signalnom anksioznošću. Kod paničnog poremećaja ovaj signal zna zatajiti, ili ga osoba na neki način ne primijeti, pa je zatekne udar anksioznosti, tj. panika.
Istraživanja, kao i moje iskustvo iz prakse, pokazuju da paničnom poremećaju ne tako rijetko prethodi značajan stres, gubitak ili odvajanje od bliske osobe. Tu su dakako i promjene na poslu ili očekivanja koja su postala preteška ili možda iznevjerena.
Kako pomaže psihoanalitička psihoterapija i šta je njen cilj
Lijekovi mogu ublažiti simptome i ne tako rijetko dovesti do njihovog potpunog povlačenja. Ali nakon prestanka uzimanja lijekova nerijetko se ponovo pojavi ista klinička slika. Ovo nije nužno, ali jeste često.
U psihoanalitičkoj psihoterapiji važno je razumjeti šta simptom kazuje, pa tako i šta panika govori Kroz različite psihoterapijske intervencije tipične isključivo za psihoanalitičke modalitete rada signalna anksioznost nanovo postaje ono što treba da bude – signal koji upozorava i pomaže da se snađete.
Cilj psihoanalitičke psihoterapije nije da naučite živjeti s paničnim napadima, već da se oni u potpunosti povuku, s vremenom i bez potrebe za lijekovima. O lijekovima ne odlučujete sami, nego u dogovoru s ljekarom. Panični poremećaj se liječi, i uz adekvatnu pomoć mnogi ljudi vrate slobodu koju im je panika oduzela.
Ako se u ovim redovima prepoznajete, slobodno mi se javite.
Tekst je nastao na osnovu moje doktorske disertacije iz područja psihoanalitičke psihoterapije.